Ostrva Krf i Vido

 

 

Posle velikih pobeda na Ceru i Kolubari, prvih 9 meseci 1915. godine Srbiji su doneli predah. Oktobra iste godine, Austrougarska vojska, sada pomognuta nemačkim jedinicama i pod komandom Augusta fon Makenzena započela je novu ofanzivu. I pored herojske odbrane, neprijatelj osvaja Beograd. Istovremeno, u noći između 14. i 15 oktobra Bugarska vojska okupira južne delove zemlje. Srpska vojska se pred stalnom vatrom povlači prema Kosovu Polju. Komanda je pred teškim izborom: kapitulacija ili povlačenje jedinim slobodnim pravcem preko Albanije i Crne Gore. Vojvoda Živojin Mišić nije prihvatao ni jedno ni drugo. Bio je uporan u zahtevu da se primeni taktika sa Kolubare i da se neprijatelj iznenadi protiv napadom ili da se pređe na gerilski rat. Plašio se da će nastupajuća zima i konfiguracija terena biti pogubne ze povlačenje. Komanda je ipak procenila da je stanje i moral vojnika na niskom nivou i odustala od tog predloga.

Povlačenje je počelo 28. Novembra 1915. godine u tri kolone: dve su išle preko Albanije, a jedna preko Crne Gore. Procena je da je na Kosovu Polju u tom trenutku bilo 220.000 vojnika i 200.000 civila. Austrougarska vojska pokušala je da preseče ove kolone, ali su ih zaustavile crnogorske jedinice (Mojkovačka bitka, januar 1916). Rezerve hrane bile su dovoljne za 9 dana. Prosečna visina terena preko kog se prelazilo bila je oko 1800 m bez normalnih puteva.

 

{phocagallery view=category|categoryid=46|detail=3|displayname=1|displaydetail=1|imageshadow=shadow1}

 

Dolaskom na jadransku obalu patnje vojske i naroda se nisu završile. 185.000 iznemoglih i izgladnelih ljudi čekalo je pomoć od saveznika koja nije stizala. Regent Aleksandar Karađorđević, iaoko ozbiljno bolestan, odbija ponudu saveznika da bude prebačen u Italiju na lečenje. Ostaje uz svoj narod i piše očajničko pismo ruskom caru Nikolaju II u kom moli za pomoć. Ruski odgovor upućen saveznicima glasi:
“Ukoliko se srpska vojska odmah ne izbavi iz Albanije, ruska vojska raskida savez sa Antantom i sklapa mir sa Nemačkom”.

Ovaj ultimatum saveznici su ozbiljno shvatili i prvi korak je bio transport 12.000 najbolesnijih boraca u Tunis gde su se nalazile savezničke bolnice. Na zahtev srpske vlade koja je želela da vojska bude smeštena što je moguće bliže Srbiji, evakuacija je obustavljena i preusmerena na ostrvo Krf gde su postavljene improvizovane bolnice.

Prvih dana umiralo je po nekoliko stotina pacijenata dnevno, koji su sahranjivani u kamenim grobnicama na obali mora. Kada više nije bilo moguće sahranjivati, tela su sa francuskih brodova spuštana u dubine Jonskog mora - “Plavu grobnicu”. Smatra se da je na ovaj način sahranjeno više od 5000 Srba.

Ostrvo KrfSa srpskom vojskom preko Albanije su krenuli i civili. Među njima je bilo i puno dece. Jedan od njih bio je Momčilo Gavrić iz Trbušnice kod Loznice. Na samom početku rata kao desetogodišnjak ostaje bez porodice. Priključuje se Drinskoj diviziji i sa njom prelazi Albaniju, a preživeo je najviše zahvaljujući požrtvovanosti vojnika koji su i poslednje rezerve hrane odvajali za njega. Posle oporavka unapređen je u kaplara i tako postaje najmlađi oficir u Prvom svetskom ratu. Po završetku rata poslat je u Englesku na školovanje, a po povratku obavljao razne poslove. Umro je u Beogradu 1993. godine.


Posledice Prvog svetskog rata

Od 700.000 vojnika mobilisanih na početku rata, do Krfa je stigao tek svaki peti. Kraljevina Srbija izgubila je četvrtinu stanovništva i 60% muške populacije (450.000 vojnika i 650.000 muškaraca).

Korisne informacije o Grčoj i Krfu mogu se naći na sajtu Krf Letovanje.

 

Dodatne informacije